Trajnost povratka kao fizički i sintetički indikator održivosti. primjer Srpskih povratnika u Hrvatsku.

Tradicionalno shvaćanje povratka izbjeglica kao jednokratnog i konačnog čina u novije je vrijeme izloženo oštrim kritikama teoretičara i istraživača migracija i izbjeglištva. Čini se da je u kratko vrijeme prevladalo shvaćanje da je povratak složen, dugotrajan, pa i višesmjeran proces, koji u svakoj fazi može postati reverzibilan. Praćenja povratnika ubrzo su 'otkrila' da mnogi od njih, prije ili kasnije odlaze u nove migracije. Zaključeno je da nije dovoljno da povratnici jednom pređu granicu svoje domovine u povratnom smjeru, nego da povratak treba biti uspješan odnosno održiv. Pokazalo se, međutim, da održivost povratka nije lako odrediti, a osobito 'mjeriti'. Najjednostavnije 'održivost' se određuje izostankom ponovne migracije nakon povratka. U svom empirijskom istraživanju održivosti povratka srpskih izbjeglica u Hrvatsku autori su konceptualizirali i operacionalizirali čak sedam aspekata održivosti povratka: trajnost, sigurnost, socio-demografska struktura povratnika, društvenoekonomski uvjeti, izbjegličko iskustvo, povratnička (manjinska)prava, te subjektivne ocjene uvjeta. Ovdje skraćeno iznose rezultate vezane uz prvu dimenziju povratka. Oni potvrđuju dosadašnje spoznaje i očekivanja da veliki dio registriranih povratnika zapravo na adresama koje su prijavili. Na kraju ističe se potreba diferenciranog shvaćanja izbjeglica i povratnika, da bi se bolje mogli razumjeti povratnički procesi. Stoga je predložena tipologija povratnika: A) bezuvjetni trajni; B) uvjetni trajni; C) polupovratnici ili transgranični (transnacionalni); D) neformalni povratnici; E) formalni ili kvazi-povratnici.
KLJUČNE RIJEČI: izbjeglice, povratnici, Srbi, Hrvatska, održivost povratka; tipovi povratnika